s vremenom se čovjek nauči živjeti bez srca..

Da. Nakon nekog dužeg vremena.. Ali nemam inspiracije. Sve je tu negdje. ?
Pitanje je. Neznam. Mnogo toga je upitno. Ugl. da. Proslavila sam svoj 15. rođendan. Naravno, pogrešno kao i sve do sada. Sve što radim velika je greška. Trebala bi sada raditi nešto drugo umjesto da pišem ovu glupost tu. :S
Idem.

Još jedna od onih gubitnika.. Još jedna od onih povrijeđenih smrtnika.. Jedna od luzera.. Mizerija.. Ništarija..
Više uopće neznam dal i to što osjećam ima smisla. Dal ove riječi koje pišem imaju svoj smisao. Svoju sudbinu. Ili će samo ostati kao i ja napuštene kao posljednje nitko i ništa. Svijet je sve okrutniji. Iz dana u dan sve gore. Što će njima životi? Što će meni život kad je jedini smisao i sudbina smrt? Besmisleno. Molitva Bogu. Nakon svega što su učinili. Neznam čemu. Nema im spasa. Zapravo ni neznaju kome se mole i u što zapravo vjeruju. Opet. Besmisleno. Danas, sjedim i razmišljam. Živim samo za danas. A razmišljam što će biti sutra. I pitam se, dal je moglo bez onoga jučer?
Osjećam se jadno. Loše. Osjećam se kao da nikome ništa ne značim. I kad sanjam, vidim stvarnost. Nema te. Nema nikoga. Vrijeme je prokleto, kažem. Možda i previše. Proći će sve jednom. Proći će muke koje sad osjećam, proći će jad koji držim u sebi. Proći će moj život. I sve. Jednom.